Godina izlaska: 1998
Režija: Lukas Moodysoon
Scenario: Lukas Moodysoon
Glumci: Alexandra Dahlstrom, Rebecka Ljiljeberg, Erica Carlston…
Savršeni ‘fak of’ malograđanštini i jedan od najljepših ljubavnih filmova svih vremena, Fucking Amal je priča o dvije tinejđerice koje se zaljube jedna u drugu u Švedskom predgrađu, i o problemima kroz koje prolaze zbog te ‘zabranjene’ ljubavi.
Lukas Moodyson (izmešu ostalog režirao i hirurški precizno seciranje problematike prostitucije mladih, ‘Ljilja forever’) je, razmišljajuči poput srednjoškolca (ne u negativnom smislu) uspio da realizuje film koje će mnoge gledoce podsjetiti na ranu mladost, na dane u školi i prve ljubavi, emotivnu bombu koja će malo koga ostaviti ravnodušnim.
Kao što smo vidjeli i kod Ljilje forever, iako su tinejđeri u pitanju, Moodyson ne pravi bajke za djecu. On ne mazi svoje likove, nego ih smješta u okrutne situacije, u sivilo urbanog predgrađa gdje alternative nema, a stapanje sa masom je jedini način kako ostati normalan. ali, isto tako, on svojim likovima daje snagu da se uzdignu iznad toga, da se bore za sebe. Međutim, za razliku od ‘Lilje forever’, gdje jednostavno nema prostora za ‘hepi end’ i gdje glavni lik tone sve dublje i dublje, ‘Fucking amal’ je puno optimističniji, funkcioniše više kao, recimo, anti-bajka sa predivnim krajem koji služi maltene kao putokaz svima onima izgubljenim ‘luzerima’ koji se ne mogu snaći u današnjem surovom svijetu.
Film maltene i da nema mana. Dvije glavne glumice su jednostavno savršene za njihove uloge, hemija između njih se može osjetiti, a čak i oni naivni dječji dijalozi filmu daju ‘šmek’ realizma koji nas tjera da povjerujemo u sve što se dešava na ekranu. Režiser ih pušta da one same vode igru kroz film, bez nekih pokušaja, kao što smo vidjeli u mnogim drugim filmovima, da kadrovskim egzibicjama pokuša spasiti neznanje glumaca i izvuči iz filma ono što se izvući da, on je igranu filmsku formu ogolio maltene do granica dokumentarizma, puštajući likove da sami pričaju svoju priču.
