Movie Holocaust

Sa druge strane filmske umjetnosti.

01.06.2010.

MINA ĐINA I KRISTINA

Godina izlaska: 2010
Režija: Stevan Aleksić
Scenario: Stevan Aleksić
Glumci: Stevan Aleksić, Marija Stojiljković, Mina Petrović, Kristina Karanović, Đina Petrović


Taman kada sam izlizao sve moguće VHS-ove i rasparao od gledanja DVD-ove borilačkih filmova što sam imao u kući, lagano paničareći kako ću nadoknaditi svoju dnevnu dozu filmskog batinanja, kada mi na vrata stiže eliksir u obliku DVD-a 'Mina djina i Kristina' (nije DVD sam došao na vrata, poštar ga donio:P), kratkometražne šore Stevana Alaksića aka Majstora Van Alexa, s kojim sam skoro imao zadovoljstvo da popričam na stranicama ovog bloga.

Eh, sad, o čemu se ovdje radi? Čim sam upalio film odmah mi je zapalo za oko kultna uvodna špica Grindhouse releasinga (ko ne zna šta je to, nek pročita  ovdje http://en.wikipedia.org/wiki/Grindhouse_Releasing), poslje čega bi mi, i da nisam prije gledao trailer znao na kakvom sam terenu. Naravno, odmah poslje špice sljede fake traileri (nadam se da ipak neće biti fake i da će biti realizovani:)) u najboljoj grindhouse maniri, za jedan kung fu (nikad dosta old school šore:))  film i jedan horror (poslje šore, krv za odmor:D), naravno, odrađeni u pravoj 70's/80's atmosferi, sa sve ispranom slikom i prigodnom muzikom. E sad, pošto ovo dođe kao kondicioni trening pred utakmicu, da pređemo na pravu stvar, a to je film 'Mina Đina i Kristina'.

Osveta je opaka stvar. Osveta je također i glavna tema ovog kratkog filma, o tri djevojke, čuvarice Grimiznog srca, koje poslje ubistva učitelja žele pronaći ubicu, Crnu Anđelu. Problem je što Crna Anđela također traži njih da bi im preotela Grimizno srce. Neka borba počne!

Kako u tri riječi opisati film 'Mina, Đina i Kristina'? Tarantino, Tarantino i Tarantino. Što uopšte nije loše. Kada je 90-ih naš omiljeni filmski štreber krenuo sa svojom retromanijom, nakrcavajući svoje filmove posvetama (neki bi rekli krađama, ali njih ne računam:)), mnogi su režiseri krenuli njegovim stopama, tako da smo zadnjih godina pretrpani filmovima koji kao da su izašli iz nekog drugog, puno ljepšeg i  puno zabavnijeg doba. Među njima su se također nalazili i mladi filmaši bez novca, ali s golemom količinom ljubavi prema filmu i entuzijazma, pa tako na youtubeu možemo naći stotine i stotine parodija, hommagea i retro filmova. Tu dolazimo i do našeg Stevana Aleksića, provjerenog ljubitelja dobre ekranske tučnjave i uopšteno filmskih osamdesetih, i do njegovog filma. Znači, kao što je i očekivano, film je krcat posvetama, odmah pri gledanju padaju na pamet klasici poput 'Revenge of the ninja' ili 'Enter the ninja', pa čak i Ninđa Kornjače u ultrazabavnoj sceni dodjele Grimiznog srca, i naravno stari dobri HK Kung fu filmovi, kao što je i 'Secret ninja , roaring tiger' čiji je isječak i uzet i odlično uklopljen u film. Naravno ima tu i novijih posveta, poput 'Mortal kombata' i naravno 'Kill Bill', koji je vjerujem bio glavni utjecaj (girl power, girl fight, girl revenge).

U globalu, film je odličan; kao što rekoh, posvete su sjajne i dobro uklopljene u strukturu filma, gluma je iznad očekivanja (posebno bih izdvojio Mariju Stojiljković kao Crnu Andjelu, pure evil:)), mjesta za snimanje pažljivo birana (Stevan Aleksić je inače diplomirano scenograf) i spominjanje bilo kakvih blažih nedostataka bi bilo neumjesno i ne bi moglo baciti sjenu na šarm i tu posebnu atmosferu koji krase ovakvu vrstu filmova, a koje 'Mina, Đina i Kristina' imaju na bacanje, a to je, bar za mene, važnije od svih vrtoglavih budžeta i glumačkih zvijezda koje mnogi režiseri imaju na raspolaganju pa ne znaju šta će s tim. Onaj ko shvata, shvata. Ko ne, nikad ni neće.   

 

19.05.2010.

FUCKING AMAL


Godina izlaska: 1998
Režija: Lukas Moodysoon
Scenario: Lukas Moodysoon
Glumci: Alexandra Dahlstrom, Rebecka Ljiljeberg, Erica Carlston...


Savršeni 'fak of' malograđanštini i jedan od najljepših ljubavnih filmova svih vremena, Fucking Amal je priča o dvije tinejđerice koje se zaljube jedna u drugu u Švedskom predgrađu, i o problemima kroz koje prolaze zbog te 'zabranjene' ljubavi.

 

Lukas Moodyson (izmešu ostalog režirao i hirurški precizno seciranje problematike prostitucije mladih, 'Ljilja forever') je, razmišljajuči poput srednjoškolca (ne u negativnom smislu) uspio da realizuje film koje će mnoge gledoce podsjetiti na ranu mladost, na dane u školi i prve ljubavi, emotivnu bombu koja će malo koga ostaviti ravnodušnim.

 

Kao što smo vidjeli i kod Ljilje forever, iako su tinejđeri u pitanju, Moodyson ne pravi bajke za djecu. On ne mazi svoje likove, nego ih smješta u okrutne situacije, u sivilo urbanog predgrađa gdje alternative nema, a stapanje sa masom je jedini način kako ostati normalan. ali, isto tako, on svojim likovima daje snagu da se uzdignu iznad toga, da se bore za sebe. Međutim, za razliku od 'Lilje forever', gdje jednostavno nema prostora za 'hepi end' i gdje glavni lik tone sve dublje i dublje, 'Fucking amal' je puno optimističniji, funkcioniše više kao, recimo, anti-bajka sa predivnim krajem koji služi maltene kao putokaz svima onima izgubljenim 'luzerima' koji se ne mogu snaći u današnjem surovom svijetu.

 

Film maltene i da nema mana. Dvije glavne glumice su jednostavno savršene za njihove uloge, hemija između njih se može osjetiti, a čak i oni naivni dječji dijalozi filmu daju 'šmek' realizma koji nas tjera da povjerujemo u sve što se dešava na ekranu. Režiser ih pušta da one same vode igru kroz film, bez nekih pokušaja, kao što smo vidjeli u mnogim drugim filmovima, da kadrovskim egzibicjama pokuša spasiti neznanje glumaca i izvuči iz filma ono što se izvući da, on  je igranu filmsku formu ogolio maltene do granica dokumentarizma, puštajući likove da sami pričaju svoju priču.

 

17.05.2010.

ZIVOT I SMRT PORNO BANDE

Upravo je izasao mnoj osvrt na genijalni film 'Život i smrt porno bande' na Depo portalu. 'Život i smrt porno bande' je film, koji se povodeći jugoslovenskim crnim talasom, uspio pokazati na najizravniji način crne rupe ovdašnjih društava, i udarajući direktno u lice poput vatrogasnog aparata u filmu 'Nepovratno' uspio stvoriti remek-djelo jakih emocija i još jačih dojmova, film poslje kojeg nećete izaći iz kina i u trenutku zaboraviti šta ste uopšte gledali, kao što je slučaj sa većinom filmova sa ovih prostora. Cijeli text mozete procitati ovdje: http://www.depo.ba/scena/crni_film_za_pam~-c-enje

27.04.2010.

MARTI MISTERIJA - IZMEĐU SMRTI I JAVE

Godina izlaska: 2010

Režija: Marko Backović

Scenario: Marko Backović

Glumci: Miloš Anđić, Momir Filipović, Ilija Dimitrević, Milan Todorović, Miroslav Lakobrija, Stevan Aleksić...

 

Nikad nisam bio neki veliki fan Marti Misterije, ali me novi srpski film 'Između smrti i jave' natjerao da promijenim mišljenje! Marti je zapravo sve ono što pravi heroj treba da bude: kuler, hladno i bez pardona ispaljuje psovke svih oblika i boja poput rafala iz mitraljeza, hrabro kroči kroz misterioznu šumu punu raznih užasa i čudesa, ima živopisnog pomoćnika Javu i naravno, spašava svoju djevojku Dijanu!! Sad, da me ne bi mnogi gledali sa upitnikom iznad glave i pitali se o čemu pričam, da krenem odakle i svaka dobra priča počinje, iz početka.

 

'Po predanju, Martin Misterija sa svojim vjernim pomoćnikom Javom dolazi u Zemlju Zaboravljenih Heroja, da bi spasio svoju djevojku Dijanu od perfidne opklade dvojice misterioznih i pasioniranih ljubitelja stripa, i također skinuo zlu magiju sa stanovnika te čudesnog mjesta. Putem, sreće mnoge čudne likove...'   

 

Ekipa filmskih i stripovskih entuzijasta, predvođena Markom Backovićem (koji nam je već isporučio sumanutu horror komediju 'Devojački bunar') je odlučila da oda počast nekim od najvećih filmskih, stripovskih i nema-kakvih-još-nema junaka, uvrštavajući ih na najnezamislivije načine u 27-minutni film o detektivu Martinu Misteriji i njegovom mutavom ali hrabrom pomoćniku Javi. Naravno, ko je gledao Devojački bunar zna šta može očekivati u ovom filmu,  ali vjerujem da će opet ostati pozitivno šokiran količinom prikazane ludosti! Znači, opet je u pitanju hommage/parodija na sve živo (pa čak i na same sebe), na Michael Jacksona, Vranu, Predatora, Avantura Toma Sawyera, Indijanu Jonesa, Zagora, naravno Marti Misteriju i još milion likova iz pop kulture.

 

Volim filmove ovakvog tipa, gdje se ekipa neopterećeno sprda sa svime i svačim, a pogotovo kada i zna šta radi, kao što je slučaj sa ovim filmom, gdje osim velike ljubavi za filmom i stripom i želje za dobrom zajebancijom, vidimo i znanje potrebno da se ostvari zamišljeno. Režija je odlična (majstorski uklopljena scena iz filma 'Predator'!), glumci su također, iako većina njih očito amateri, odlično odradili svoj posao (ponajbolji primjer je Stevan Aleksić, koji se okušao u čak četiri kratke ali skroz različite uloge, a definitivno bih izdvojio jednostavno genijalnu intepretaciju Micheal Jacksona!), scenario nema potrebe ni da spominjem, jer, kao što se vidi iz priloženog, priča je preluda, krcata inteligentnim posvetama i urnebesnim dijalozima. Sve u svemu, odlična polusatna zajebancija odrađena srcem i mozgom na koju ćete se vraćati mnogo puta (ja sam u 4 dana 6 puta pogledao :D). Marko, svaka čast, uspio si osloboditi Zaboravljene Heroje:)

Inače, film je postavljen na internet te se može pogledati i skinuti na web stranici:

http://www.domacifilmovi.biz/domaci-filmovi/marti-misterija-izmedju-zivota-i-smrti-video_d0af55882.html

by: Gogi the Bastard

 

Pasionirani ljubitelji stripa Švarci ima u filmu cameo ulogu i sretan je zbog toga. Čuvar prolaza aka FX Miroslav Lakobrija Ko je rekao da je Kralj umro? Brandon Lee, pardon Stevan Aleksić Ko li je ovaj? Zagor i Čiko
24.04.2010.

INTERVJU - STEVAN ALEKSIĆ

  1. Pozdrav Stevane, veliko mi je zadovoljstvo predstaviti tebe i tvoj rad na ovom blogu. Za početak, zamolio bih te da predstaviš sebe i svoje dosadašnje stvaralaštvo čitaocima Movie Holocausta.

 

Pozdrav, zadovoljstvo je moje na prilici da se predstavim i izrazim svoju zahvalnost na interesovanju o mom radu! Veliki pozdrav čitaocima Movie Holocausta i svim ljubiteljima filma!

Zovem se Stevan Aleksić, ja sam Filmski Scenograf, zavrsio sam Fakultet Primenjenih Umetnosti u Beogradu-Odsek Scenografija.Za vreme studija pa do danas radio sam više od 40 projekata na filmu,pozorištu i televiziji.Više od 4 godine sam radio kao asistent a danas sam Docent na odseku Scenografije na Fakultetu za Umetnost i Dizajn MEGATREND Univerziteta u Beogradu. Imam tu sreću da je pored mene Profesor Miljen Kljaković Kreka koji je jedan od naših najvećih Filmskih Scenografa koji radi velike filmske dekore, setove u Američkoj i Evropskoj produkciji i ima zvanje Production Designera!!!Velika mi je čast raditi pored njega! Pored Scenografije aktivno se bavim glumom a interesujem se i za režiju kao i za montažu pa volim da kažem da sam multipraktik!!! Moja velika ljubav za filmom u svim segmentima koji ga čine ispoljava se po najviše kroz kreativnost u kratkim filmovima koje stvaram sam, kao i  sa velikim prijateljem Miroslavom Lakobrijom našim FX majstorom sa kojim veoma dobro sarađujem jer imamo slična mišljenja i ideje i veoma dobro ih kanališemo i serviramo gledaocima koji vole nezavisne kratke forme ili „Trash“ pravac koji može prerasti i u veoma ozbiljan film!

 

  1. Povod za ovaj intervju je tvoj novi film, 'Mina, Djina i Kristina' koji bi se trebao uskoro pojaviti. O čemu se zapravo radi?

 

„Mina Djina Kristina“, urbane devojke grada Beograda ujedno i poznavaoci borilačkih veština i baratanja katanom su dužne da odbrane simbol - GRIMIZNO SRCE koje im je učitelj Van Alex(Stevan Aleksić) poverio na čuvanje nakon što ga je osvojio u poštenom nadmetanju sa svojom suparnicom iz istog klana Andjelom!!Nakon izvesnog vremena Crna Andjela(Marija Stojiljković) kreće u pohod na Grimizno Srce koje  želi po svaku cenu!!!Svi na tom putu biće pregaženi, ali malo iznenadjenje koje nije očekivala su „MINA DJINA KRISTINA“....Neka borba počne !!!

 

  1. Pogledavši prvi put trailer, prva asocijacija mi je naravno bila 'Kill Bill' Quentina Tarantina. Koji su još filmovi utjecali na 'Minu, Djinu i Kristinu'?

 

Veoma dobro, ja sam sada srećan što se prepoznaje ta patina Tarantinovskog ostvarenja „Kill Bill“ jer je to i bio cilj! Ideja je zapravo bila da pokušam gledaocu na duhovit način skrenuti pažnju koliko volim filmove Quentina Tarantina. Filmovi koji su uticali na moju ideju pored „Kill Bill-a“ su „GrindHouse-Death Proof & Planet Terror“,Inglourious Basterds“,takodje ima primesa „Charlie's Angels“ filmova a sam naslov je Woody Allenovskog karaktera („Vicky Cristina Barcelona“)...Dakle jedna parodija ili mali omaž Tarantinu sa još asocijacija na Grinhouse filmove '70s & '80s....retro patina !!!

 

  1. Kako ste se pripremali za borilačke scene? Da li glumice imaju već iskustva sa borilačkim vještinama? Pretpostavljam da je bilo modrica i ogrebotina od katana na snimanjuJ

 

Moram priznati da Glumice nemaju mnogo dodirnih tačaka sa Borilačkim Veštinama ali njihov entuzijazam je bio na zavidnom nivou pa su uspele da udovolje mojim zahtevima koji nisu bili strašni. Dobro raspoloženje i druženje kao i slične ideje i interesovanja uvek proizvode dobru saradnju i ništa nije teško!!! Dakle modrica nema ali ih je zato bilo na snimanju filma „The Last Drop“ Miroslava Lakobrije o kome ćemo kasnije par reći dati.!!!Ali sve za FILM ..Jeli?

 

  1. Profesionalno se baviš scenografijom. Koliko je ona važan faktor u ovakvim filmovima i prvenstveno tvom filmu?

 

Scenografija je jedan od najznačajnijih faktora jednog kvalitetnog filma,dizajn scenskog prostora ili vizuelizacija jednog filmskog dela u kojoj se priča odvija osnovni je činioc i pečat Autora! Scenografija svojom funkcijom i likovnošću daje atmosferu i objašnjava stanje i duh karaktera, vremena i prostora!U žanrovima SF,Akcije,Avanture,Borilačkim filmovima Scenografija je uvek bila važna jer gledaoc pamti kompletnu sliku a ne samo Heroja u kadru. Miris i patina prostora kroz koji Likovi preživljavaju,i bore se za pravdu bude u nama sećanja na detinjstvo i vremena u kojima smo rasli i opredeljivali se za Film kao poziv.U svom filmu „Mina Djina Kristina „ vodio sam računa o vizuelnoj koncepciji kadra i koloru i birao lokacije tako da zadovoljavaju ideju priče!

 

  1. Osim 'Mine, Djine i Kristine', radio si na mnogim drugim projektima, kao što je npr. 'novopečeni' 'Marti Misterija između smrti i jave', gdje si glumio čak četiri različita lika. Također sam gledao i 'Dragon rage' s kojim ste osvojili nagradu za najbolji borilački film na Trash film festivalu u Varaždinu. Eto, ukratko, navedi mi svoju filmografiju i ako ti nije mrsko, po koju riječ o filmovimaJ

 

Pored naslova koji su navedeni tu su i „Moj Indiana Jones Momenat“ film koji sam vrlo brzo snimio za konkurs povodom premijere 4-og nastavka o Indiani Jonesu. Tu sam odneo prvu nagradu i videlo ga je dosta ljudi na Beogradskoj premijeri „Kraljevstva Kristalne Lobanje“, zatim tu je „Black Reeper“, “Disco Zombies“ nastao na snimanju filma „ZONA MRTVIH“ i koji je često tražen i gledan na YouTube-u, pa onda „The Village Woodcutter Axe Massacre“ (mala asocijacija na „Texaški masakr motornom testerom“),i „Mickey's Big Workshop of Horrors“ koji sam snimio sa Miroslavom Lakobrijom i predstavlja duhovitog Metalca koji Hoće da postane Zombi da bi igrao u remake-u „THRILLER-a“ jer voli Michaela Jacksona....I naravno „The Last Drop“ film Miroslava Lakobrije u kome igram jednu od glavnih uloga a to je iznenadjenje ,vrlo uskoro pred vama !!!

 

  1. S jedne strane imamo masu recipijenata koji ne vide dalje od lokalne videoteke, dok sa druge imamo filmske 'elitiste' koji se zgražavaju nad pojmovima kao što su 'žanrovski film'ili 'trash' ne želeći smatrati filmom bilo sta sto nije 'samo za odabrane'.  Koliko danas mladi filmski entuzijasti u ex-Jugoslaviji uopste imaju prilike da naprave neko autorsko djelo, vodeći se pojmovima kao sto su zabava i entuzijazam, daleko od bilo kakvih kompromisa?

 

Istina je da je teško izboriti se za novo,sveže,nešto što još nije viđeno! Strah od nepoznatog je uvek prisutan po gotovo u manjim sredinama koje nisu navikle na slobodnije izražavanje i forme koje nisu striktne i po receptima dobro utabanim i proverenim!!!Mladih entuzijasta je mnogo i vrlo smelo kreću u pohode i mislim da je tek došlo vreme za Autore koji imaju šta da kažu i ostave traga ...Početci su teški ali ko napravi prve korake olakšao je put ostalima!Dakle što je više nas mladih koji možemo od ničega napraviti nešto i sa dobrim raspoloženjem i beskrajnom ljubavlju za filmom komuniciramo sa prijateljima iz okruženja i širom sveta novi „Žanrovi „ će zaživeti a „Trash „ je slobodna forma, pa ko voli nek izvoli,može se tu roditi svašta vredno pažnje.....

 

  1. Svjedoci smo sve veće revitalizacije žanrovskog filma u svijetu. Tarantino štanca kao po traci takve filmove, 'Ninja Assassin' i 'Ninja' će sigurno mnoge nove klince nagnati da istraže o ninja filmovima 80-ih, evropski i azijski horror filmovi opet sve više uzimaju maha i osvajaju svjetske festivale, Satallone i Rodriguez završavaju dva najiščekivanija filma ove dekade, 'Expandables' i 'Machete'... Misliš li da je to neka prolazna moda, odnosno retro-mania koja će trajati još godinu-dvije, ili nešto što će imati odjeka u budućnosti svjetske kinematografije?

 

Ja sam veliki ljubitelj trenutne retro-manije a mislim da nisam jedini jer takva ostvarenja vraćaju nas u neka bezbrižna vremena u kojima smo odrastali....Ninje su bile neizbežne i večito su izvor inspiracije ,voleo sam Sho Kosugija- „Devet Smrti Ninje““Moli za Smrt“,“Ninja III“ „Crni Orao“,uživao sam uz Jean Claude Van Damme-a koji je bio moj omiljeni akcioni heroj pored Arnolda Schwarzenegger-a koji je obeležio jedan vremenski period i detinjstvo pa Michael Dudikoff kao „American Ninja“ i mogao bih da nabrajam još dugo ....ljudi vole Heroje,sećaju se ,žele ponovo da osete magiju '80 tih koja je posebna,!!!Mislim da nije prolazna moda i da nas čeka još dosta retro materijala i sa nestrpljenjem ga očekujem !!!

 

  1. Gledao sam trailer za 'The last drop' vampirski film Miroslava Lakobrije u kojem glumiš i koji bi također se trebao uskoro pojaviti. Šta možemo očekivati od njega?   

 

„The Last Drop“ je prvi ozbiljan film mog prijatelja Miroslava Lakobrije jer odstupa od „Trash“ forme,profesionalna oprema(dve kamere,rasveta),grupa entuzijasta koji se ozbiljno bave filmom kao profesijom,pripreme koreografija borbe sa Ninjicu majstorima koje smo imali trajale su mesec dana,savladali smo baratanje katanama,parkuri koji su izvodili specijalne skokove,Lakobrijini efekti koji su iznenadjenje,makete,green screen,profi montaža slike i zvuka ...dakle film o kojem će se pričati i koji će biti veliko iznenadjenje za sve ljubitelje Vampirskog Borilačkog žanra....očekujte mnogo jer mnogo će vam i biti pruženo !!!Još uvek radimo na tome ali vrlo uskoro imaćete priliku da vidite !!!!

 

  1. To je to, nemam više pitanja, ako želiš šta dodati što nismo prešli u ovom intervjuu, planove za budušnost, nove projekte i slično... Hvala ti puno na odvojenom vremenu i neka sila bude s tobomJ

 

Hoću još jednom da se zahvalim na ovom intervjuu !!!Neka sila bude sa Vama!!!!

 

30.03.2010.

THE SWORD OF DOOM



Godina izlaska: 1966
Režija: Kihachi Okamoto
Scenario: Shinobu Hashimoto
Uloge: Tatsuya Nakadai
, Hyoma Utsuki, Toshiro Mifune...

Ovaj film Kihachi Okamota možemo tumačiti kao vježbu u apsurdnom nasilju, prateći put jednog nihilističnog samuraja od ubistva nevinog starca do finalnog obračuna koji liči na probu za uništenje svijeta u kojoj glavni lik u ekstazi siječe svoj put kroz neograničen broj neprijatelja.

Akira Kurosawa je smatran John Fordom japanskih samurajskih drama, ukoliko je to slučaj onda je Kihachi Okamoto,  Samuel Fuller samurajskog filma.
Specijalista za akcijske filmove, koji stavlja poseban akcent na nasilje i neobrađenu karakterizaciju likova
, Okamoto se dokazao u kasnim 1960-im s filmovima kao što su Samurai Assassin (1965), Kill! (1968) i Zatoichi Meets Yojimbo (1970). U svim ovim filmovima kao i u The Sword of Doom glumio je Toshiro Mifune koji je često surađivao sa Kurosawom.



The Sword of Doom se smatra njegovim remek djelom, kada ja izašao 1967 podijelio je kritičare jer su mnogi očekivali više poetsku dramu u stilu Kurosawe ili možda neko dublje istraživanje bushida(kod po kojem samuraji žive). Mnogi su bili odbijeni nasiljem u filmu s obzirom da finale filma sadrži neke od najnasilnijih scena u historiji filma. Radnja je na prvi pogled jednostavna, pratimo priču Ryunosukea(Tatsuya Nakadai), samuraja kojeg svi mrze zbog njegovog divljaštva i neposlušnosti prema zakonu. Ryunosuke je prognanik koji preživljava tako što izvršava naručena ubistva političkih ličnosti. On živi u strahu od osvete koju je pokrenuo njegov već mrtvi otac, kao i brat njegove posljednje žrtve, a onaj koji mu najviše straha u kosti tjera je Toranosuke Shimada (Toshiro Mifune) jedina osoba koja ga možda i može pobjediti u duelu.



Ono što ističe film je Okamotova režija kao i Nakkadaina predstava glavnog lika. Njegov Ryunosuke("čovjek iz pakla" kako ga naziva jedan lik tijekom filma) je jedan od najprepoznatljivijih filmskih psihopata, pasivno-agresivan s nepresušivom željom za krvoprolićem, a njegov već pomenuti najjači "neprijatelj" je sušta suprotnost, pažljivi i introspektivni samuraj koji predstavlja filmovu savjest.

Filmova nepopustljiva ljepota maestralno režiranih borbi koja svoj vrhunac nalazi u finalu, u kojem smo svjedoci hiljadu i jednog načina za ubiti ili osakatiti protivnika mačem. Ta sekvenca ipak ne predstavlja jeftinu ilustraciju već suštinu onoga što je film postao. Ljudska mašina za ubijanje, zaslijepljena i uprljana vlastitom krvlju postaje nešto više, sila prirode čiji je cilj uništenje. Neupitna ljepota sekvence se ne može odvojiti od zastrašujućih prizora koje vidimo, u tim trenucima izopačenost glavnog lika preuzima kontrolu nad filmom. Okamoto je trebao snimiti nastavak filma, ali nije šta je i bolje, jer kako bi uopšte mogao nadjačati zadnji freeze-frame kadar u kojem je Ryunosuke uhvaćen u pola svog pohoda u klanju bezbrojnih protivnika?

By: Šime


29.03.2010.

DARK STAR

Godina izlaska: 1974

Režija: John Carpenter

Scenario: John Carpenter, Dan O'Bannon

Glumci: Brian Narelle, Dan O'Bannon, Dre Pahich, Cal Kuniholm...

 

Znam da me treba biti sramota, ali ovaj film do jučer nisam gledao. Imam ga kući nekih godinu dana, al eto, uvijek se nađe neki drugi koji mi bude 'prioritet'. Ipak, kako su ga jučer davali na HRT-u, odlučio sam da napokon bacim oko na njega.

 

Negdje sredinom 22. stoljeća, posada broda 'Dark Star' putuje svemirom sa zadatkom da uništava nestabilne planete. To rade već 20 godina, bacajući bombe (atomske?) i potpuno uništavajući zacrtane planete. Problemi se javljaju, kada, usljed mnogobrojnih kvarova, zaglavljena pametna bomba odbija da se iskljući...

 

John Carpenter, genijalac koji nam je do sad isporučio besmrtne hitove poput 'Noći Vještica', 'Napada na policijsku stanicu 13', ili 'Bjega iz New Yorka', počeo je graditi svoju filmsku karijeru ovim studentskim filmom, koji idejom, načinom realizacije a prvenstveno entuzijazmom izlazi iz okvira jeftinog školskog filma, te, prema riječima scenariste i glumca O'Dannona, 'prestaje biti najimpresivniji studentski film svih vremena i postaje najmanje impresivan profesionalni film ikad napravljen'.

 

Kako je budžet bio sasvim mali (oko 55.000 dolara), ekipa filma se morala snalaziti kako je stigla. Ipak, ono što je na kraju ispalo kao rezultat, je nešto mnogo više od obične trash zajebancije, film koji savršeno funkcioniše na više razina, od parodije (odnosno hommagea na Kubrickov '2001 Space's Oddysey' i 'Dr. Strangelove', a također i dublje ulazi u tematike ova dva filma),  do fenomenoloških razgovora sa bombom (nezaboravna scena u kojoj por. Dolittle pokušava odgovoriti bombu od ekslodiranja, nešto nikad viđeno u filmu, ni prije ni poslje!), lamentacije o usamljenosti pojedinca u svemiru pa sve do mrtve zajebancije sa alienom kojeg likovi u filmu zovu 'ispuhanim balonom', a koji se ponaša, liči i zapravo jeste ispuhani balon (još jedna scena za pamćenje: narednik Pinback u borbi za preživljavanje u liftu, to se mora vidjeti da bi se vjerovalo!!).

 

Mnogima se ovaj film neće svidjeti, tu nema akcije, nepoznatih svijetova i gomile vanzemaljaca u stilu 'Ratova zvijezda' ili 'Dunea'; film je zapravo jako spor, dugih kadrova i minimalnih dijaloga, ali to je i najveći adut filma, jer doprinosi sjajnoj klaustrofobičnoj atmosferi i naglašava postepeno gubljenje razuma članova posade koji, odvojeni desetljećima od ostatka svijeta, sve više i više tonu u asocijalnost i ludilo. Muzika (sam Carpenter je radio soundtrack, kao i za većinu svojih filmova) i zvukovi su također jedan od glavnih filmskih činilaca cjelokupne depresije života u svemiru, varirajući od muzičke podloge rockabilly bluesa do sumornih tonova kompjuterskog broda koji kao da imaju neki svoj ritam.

 

Stalno na potezu između cinične komedije i turobnog SF-a,  filozofski jak koliko i arogantni zajebant, jeftin ali stilski savršen, Carpenterov 'Dark star' je triumf hipijevske ere koji je udario temelje mnogim kasnijim filmovima, od 'Aliena' pa sve do 'Hitchhikers guide to the galaxy' i u domeni studentskih filmova postavio do danas nedostižne standarde.

 

                                                                                                                           Gogi the Bastard

24.03.2010.

INGLORIOUS BASTERDS

Godina izlaska: 2009

Režija: Quentin Tarantino

Scenario: Quentin Tarantino

Glumci: Brad Pitt, Melanie Laurent, Cristoph Waltz...

 

S obzirom da ova recenzija stiže poprilično kasno u odnosu na izlazak filma, a i dodjela Oskara nije više nikakva vijest, , ne možemo ovu recenziju smatrati kao nešto novo. Ipak, kao veliki ljubitelj Tarantinovog lika i djela, želim da se osvrnem na njegov najnoviji uradak.

 

Gledajući Tarantinov dio Grindhouse omnibusa, Death Proof, ostao sam poprilično ravnodušan. Koliko god me oduševljavali filmovi na koje se i Tarantino također pali i koje uskršava u svojim filmovima, ipak mi je potonji bio poprilično mlak, neuvjerljiv film (sa izuzetkom par jakih scena: frontalni sudar auta je jedan od najboljih i najbrutalnijih koji sam do sad vidio! Osim toga, Kurt Russel je Kurt Russel, opaki maderfaker kakve danas rijetko srećemo). Međutim, gledajući njegov najnoviji film, epski ratni western Inlorious Basterds, u meni se opet vratilo ono oduševljenje s kojim sam prvi put pogledao Reservoir Dogs, Pulp Fiction ili Kill Bill.

 

'Basterdsi' (nije pravopisna greška, film se zove 'Inglorious Basterds' kao hommage starom italijanskom filmu 'Inglorious bastards', kultnog exploatation režisera Enza G. Castellarija koji je pored 'Dirty dozen' bio najveća inspiracija za stvaranje ovog filma) su četa do zuba naoružanih židovskih vojnika, infiltriranih iza njemačkih redova u Francuskoj, i čiji je glavni zadatak sijati strah među Nijemcima, skalpirajući i mučeći njihove vojnike. Njima se suprotstavlja briljantni, ali čudovišni pukovnik Hans Lada, čiji je nadimak 'lovac na židove'. Sa druge strane, Shosanna, francuska židovka koja je jedva izbjegla pokolj svoje porodice (počinjenim upravo od strane pukovnika Hans Lade), sprema osvetu.

 

Iako na prvi pogled ovo i ne djeluje kao čisti Tarantinov film, dublji ulazak u priču i estetiku filma daje uvid u sve ono što smo uvijek voljeli kod najvećeg filmofila među režiserima: priču fragmentiranu na više dijelova, duge ali nikad dosadne dijaloge, pretjeranu ali uvijek savršenu stilizaciju, epske momente poslje kojih slijedi krvoproliće, razne posvete (odlično uklopljene u film) i naravno, nadasve zanimljive i višeslojne likove bez kojih film ne bi bio ono što jeste. Zapravo, akter koji je i krivac za čitav rat, Adolf Hitler, je jedini lik koji je prikazan kao običan trećerazredni šmokljan koji je tu samo da bi dopunio film, a i njegovo ponašanje na filmu je čisto karikiranje njegovih osobina iz pravog života. Svi ostali likovi su opipljivi, sa svim svojim manama i vrlinama, sumnjama i emocijama. Od glumaca bih prvenstveno izdvojio Cristopha Waltza, koji je zasluženo dobio oskara za najbolju sporednu ulogu. Kao i većina najvećih filmskih negativaca, on ne gradi svoj lik praveći grimase, želeći silom da zastraši gledaoca. Njegova gluma počiva na minimalizmu, i kroz bolno ulagivački smjeh, mi vidimo njegov ledeni pogled čudovišta spremnog na sve. Ostali likovi su takodjer veoma živopisni, Brad Pitt kao pukovnik Aldo Raine sa svojim naglaskom na tragu komike što ipak zasjeni njegova okrutnost, i naravno, predivna Melanie Laurent u ulozi krhke Shosanne iz čijih očiju se očitava ubilački bijes.

 

Po meni, jedna od najvažnijih osobina ovog filma je to što nema moraliziranja. Ono, znate, mi smo 'good guys' a oni 'bad guys'. Ovdje svi, bez obzira na razlog, da li zbog osvete, pobjede ili jednostavno zbog posla koji nalaže da se bude beskompromisan, su savršeno okrutni strojevi za ubijanje koji žele ostvariti svoj cilj ne birajući sredstva. Sjećam se da sam negdje ćitao da su ovaj film napadali radi lažnog prikazivanja rata. To nikad neću shvatiti. Film, kao medij u kojem je mašta najvažnije oružje, jednostavno ne može i ne smije biti prepreka u stvaranju novih svijetova, nebitno koliko su oni blizu ili daleko stvarnosti, a pogotovo ne vidim razlog što je film napadnut jer je u njemu ubijen možda najveći zločinac svih vremena? Ne znam, meni ne smeta vidjeti kako Hitlera ubijaju i okončavaju rat, koliko god tako nešto bilo daleko od stvarnih činjenica. Ako neko želi da nauči historiju, za to služe školske knjige i enciklopedije. 

 

Kako god, Tarantino je, još jednom rušeći ustaljene okvire, uspio napraviti sjajan film jakih emocija i dojmova, i po ko zna koji put uklapajući svoje filmofilsko znanje sa umijećem stvaranja dobre priče. Inglorious Basterds je remek-djelo ratnog filma, kojeg ćete se, jednom kada ga pogledate, vraćati po ko zna koji put da bi se smijali samo još jednom nekom dijalogu ili uživali u odličnim akcijskim sekvencama i prigodnog morriceneovskog soundtracka, koji čitavom filmu daje jedan 'spaghetti western' štih.

                                                                           by: Gogi the Bastard

19.03.2010.

BLAST OF SILENCE



Godina izlaska:
1961
Režija: Allen Baron
Scenarij: Allen Baron i Waldo Salt
Glumci: Allen Baron, Molly McCarthy, Larry Tucker, Peter H. Clune, Danny Meehan

Allen Baronov ukočeni i zlovoljni Blast of Silence je film mnogih čudnih odlika. Jedna od njih je ta da spada među zadnje istinske noir filmove (iako snimljen poslije ere noira koja je trajala od 1941 do 1958). Isto tako  zajedno sa Cassavetesovim Shadows (1959) i The Connectionom u režiji Shirley Clarke, Blast of Silence je jedan od prvih niskobudžetnih nezavisnih filmova koji su nagovještavali postojanje jedinstvenog newyoršog stila pravljenja filmova. Riječ je o dokumentaristicki napravljenim filmovima sa minimalnim dijalogom (iako Blast of Silence ima više dijaloga i radnje nego što bi si to Cassavetes ili Clarkova dopustili u svojim filmovima). Ovo je jedan od nekoliko filmova koji koriste voice-over naraciju durgom licu, isto tako ovo je najbolji film koji za temu ima jedan uobičajen, bitan i bez razloga zapostavljen Američki doživljaj, a to je VEOMA LOŠE SLUŽBENO PUTOVANJE.


Glavni lik filma  Frankie Bono (kojeg tumači Baron, koji je i scenarista i reziser) je plaćeni ubica iz Clevlanda sa zadatkom da ubije (iz razloga koje ne poznaje i koji ga ne zanimaju) newyorškog gangstera u usponu Toriana. Ubica dolazi u grad vozom, pristajući u Penn Stationu s kojom dijeli istu prokletu sudbinu, jer je pet godina nakon snimanja ovog filma stanica srušena. Frankie u filmu ne izdrži ni približno dugo.



Ne smatram da kvarim film odavajući kraj ili da je riječ o iznenađenju. Noir “heroji” često ne dožive kraj filma, a u ovom filmu od samog početka možemo nanjušiti smrt u zraku. Početni kadrovi filma, metaforično prikazano rođenje, kroz voz koji izlazi iz tunela i vozi Frankiea u New York, su više zlokobni nego sretni. Ništa pozitivno nam ne pada na pamet dok gledamo lika koji se “rađa” kako bi proveo svoj kratki život u filmu. Ustvari, čak i prije nego što ugledamo Frankiea, čuli smo u tami tunela, dubok glas koji izgovara monolog kojim objašnjava dolazak. “You were born in pain,” kaže glas protjeranog glumca Lionel Standera, te nastavlja “You were born with hate and anger buillt in.” u svojoj izdvojenosti i jezivom sveznanju, narrator se čini božanstvenim, a njegove misli i riječi stvaraju nelagodu u gledaocu. Ako Bog zvuči kao Lionel Stander, onda smo definitivno najebali.

Tmurnu naraciju, koja puše kroz film kao vjetar, je napisao (pod pseudenimom Mel Davenport) Waldo  Salt, koji je kao i narator Stander završio na crnoj listi Hollywooda(bavili su se “neameričkim” aktivnostima). No, iako se radi o umješanosti Standera i Salta u film, Blast of Silence nema nikakvu političku poruku. Riječ je o filmu koji za glavnog lika ima jednog outsidera i koji se bavi otuđenjem, tako da se protjerani dvojac savršeno uklapa u sveukupno raspoloženje i temu filma.



U periodu kada je snimaoBlast of Silence (1959 i 1960), Baron je radio kao povremeni glumac i crtač stripova, mislio je da može napraviti film, pa je nekako došao do 20 000$ kako bi počeo da radi na tome. Iako je Baron rođen u New Yorku, izabrao je da prikaže priču o čovjeku koji je stranac u Big Appleu . Napeti stranac koji kao i svi koji dođu iz manjih gradova osjeti neprijateljski stav koji odaje New York, samo što on za razliku od većine uzvraća vlastitom agresivnošću. U to vrijeme snimiti film u New Yorku, 1500 kilometara daleko od Hollywooda i još na budžetu kojeg bi se i najgori B studio stidio, je bila jedna neuobičajena praksa, tako da možemo reći da je određena doza otuđenja bila već unaprijed ugrađena. Baron ima dovitljivost (ili instinkt) da pretvori jedan tako neugodan osjećaj u prednost filma. Možda je najimpresivnija stvar koja krasi Baronov debitantski film činjenica da on kao neiskusan režiser uspjeva rigorozno održavati raspoloženje endemične egzistencijalne anksioznosti, izazvane sve većom nepravdom u svijetu. Izvorno je Peter Falk (glumac iz serije Columbo) trebao da glumi Frankie Bona, sreća pa nije. Baron je inferiorniji glumac, ali njegova ukočenost i neugodnost, koje je izazvao položaj ispred kamere daju dodatnu tenziju, već napetom liku. Dok ga gledamo, možemo reći da postoji neka čudna žestina u njegovoj ukočenosti. Način na koji ga Baron glumi, nam prikazuje Frankiea kao osobu koja bi bila stranac na bilo kojem mjestu na zemlji, pa čak i u vlastitoj koži.



Cijeli film, ustvari ima auru melanholije nečega izgubljenoga, nalik na samoću koju trpi prosječni američki putujući prodavač. Frenkiev službeni put u veliki grad, mu ostavlja mnogo praznih sati. Nakon što obavi rutinske pripreme, tako što prati svoju metu i razvije plan na osnovu kojeg će izvršiti atentat, prisiljen je da nekoliko dana ne radi ništa jer je primoran da čeka dostavu pištolja i prigušivača koji je naručio kod morbidno debelog lokalnog prodavača imena Big Ralph (Larry Tucker). Umjesto da sjedi i odmara u svojoj depresivnoj sobi u East Village hotelu, Frankie luta gradom, nesposoban da nađe nešto što bi mu pomoglo da ubije vrijeme. Dijelom iz razloga što je došao u pogrešno vrijeme, jer je u pitanju period Božićnih blagdana, doba koje (kako nam narator kaže) ne budi ništa drugo nego loša sjećanja u ovom bijesnom i usamljenom čovjeku.

                                                                                     

Iako blagdanski motiv zvuči kao prelagana ironija, Baron (uz pomoć svog direktora fotografije, Merrill Brodya) uspjeva izvući više iz toga, naglašavajući, u dugim kadrovima snimljenim po noći koji na gotovo komičan način prikazuju Frankievu zatvorenost prema vanjskom svijetu dok hoda sam pored usijanih izloga na Fifth Avenueu. On gleda ispred sebe, kao da ništa oko njega ne postoji, kao da život u velikom gradu jednostavno nema stvarnosti za njega.



 Blast of Silence, uprkos vlastitoj vizuelnoj jačini i dokumentarističkom pristupu snimanja, dijeli još neke odlike izoliranosti sa svojim glavnim junakom, a to je da film izgleda zaustavljen u vremenu. Ono što pokušavam reći je to da kada je izdat, film noir je već prošao, a era cool plaćenih ubica koju je donio Tarantinov Pulp Fiction se nalazila trideset godina ispred. Komercijalno je opasno za bilo koji “komad” popularne umjetnosti da se nalazi iza ili ispred svog vremena, Blast of Silence je i jedno i drugo. Martin Scorsese koji je u vrijeme izlaska filma studirao na NYU nazvao ga je ključnim newyorškim filmom. Dok ga svako malo “ponovo otkriju” i izvuku iz sjene na različitim festivalima tako da je na oduševljenje mnogih prikazan na filmskom festivalu u Minhenu 1990. i u Kanu 2006.



By: Šime
14.03.2010.

NINJA ASSASSIN

Godina izlaska: 2009

Režija: James McTeigue

Scenario: Mathew Sand, J. Michael Straczinsky

Glumci: Rain, Sho Kosugi, Naomie Harris...

 

 Sho Kosugi se vraća na velika vrata!!

 

Dobro, nije baš na velika, s obzirom da ne igra glavnu ulogu, ali i sporedna uloga glavnog negativca, uvijek je dobrodošla. Sad za sve one kojima je najveće filmsko dostignuće u životu to što su gledali Titanic i Avatar (odličan film, da se razumijemo ) ili one 'elitiste' koje sve ono što nije Citizen Kane ili Apocalypse now trpaju pod isti koš 'trasha', Sho Kosugi je jedna od najvećih zvijezda ninja filmova 80-ih, onih divnih komada exploatacije tih mističnih japanskih špijuna/ubica, koji smo mi ko djeca upijali razrogačenih očiju i usta i kasnije imitirali neartikulisani krikove i poteze koje smo vidjeli na ekranu, što bi obično rezultiralo isprljanom odjećom ili poderanim koljenima, na radost naših roditelja.

 

Ninja assassin je film koji su ljubitelji te tzv. trash kinemtografije čekali više godina godine, od kada je i najavljeno da se legenda akcijskih filmova 80-ih vraća na naše ekrane. I sada smo ga napokon pogledali. Zadovoljni? Poprilično. Film koji počinje ultra-krvavim masakrom jakuza počinjenih od 'demona iz sjene' kako po tradicionalnim pričama stariji ljudi zovu ninje, jednostavno ne može biti loš. Ali, krenimo redom, pričom filma. Raizoo (korejska zvijezda Rain) je kao siroče bio otet i obučavan u tajnom kampu ninji, gdje se pod nadzorom učitelja Ozunua (Kosugi) polako pretvarao u stroj za ubijanje. Promijene u njemu počinju kada djevojka koja je takodjer obučavana da postane ninja pokušava pobjeći, medjutim bude uhvaćena i brutalno ubijena. Tada se u Raizu nešto lomi i poslje svog prvog ubistva poslje kojeg bi postao pravim ninjom, on bježi iz klana, koji će ga naravno tražiti da ga likvidira. Razio se udružuje sa lijepom agenticom Mikom Coretti (Naomie Harris) i sprema se za završni obračun...

 

Iako se u većini filmova zlatne ere tog žanra (80-e) kvalitet ponajviše mjerio po broju grčeva u stomaku što gledaoc dobija od smijanja izazvanog njihovim gledanjem, ovdje možemo reći da režiser James McTeigue (režirao V for Vendetta) teži kao serijoznijem pristupu i nudi nam jedan (prvenstveno vizuelno), atraktivan akcijski film stripovske atmosfere i mora CGI krvi.

 

Iako je film prilično realno prikazao život maskiranih japanskih ubica/špijuna, njihovu soremnost na sver, odanost klanu i način obuke, ipak ne ide toliko daleko od klasične mistifikacije ninji, dajući im nadnaravne moći i čineći ih više nalik demonima nego ljudima. Stripovska atmosfera i stilizacija takodjer doprinose tome, dajući gledaocu na trenutke blagi osjećaj da igra neku igricu poput Ninja Scrolla.

 

Film je u globalu dobar, zabavan za gledanje, ali ne bez mana. Naravno, kod ovakvih filmova, najveća mana je u većini slučajeva loša priča. Pa tako i ovdje.Scenario je previše kenjkav, patetičan na trenutke, a dijalozi su ponekad čisti užas. Mislim, niko nije ni očekivao sad neku priču i dijaloge na razini jednog 'Pulp fictiona', ali dijalozi su u odredjenim trenutcima stvarno užasni, patetični do krajnjih granica a likovi plošni do bola (jedino Razio pokazuje neku dvojbenost, promišljanje, što mu i daje neku aljkavu trodimenzionalnost, i Ozunu, Kosugijev lik zlog gazde i zamjenske uloge autoritativnog oca svim ninjama). Al ajd, kao što rekoh, niko nije ni očekivao ništa više, svi su željeli vidjeti borbe. I? Kakve su borbe? Eh, borbe su odlično odradjene, primjetan je veliki trud oko koreografije a i glumci napokon pokazuju zavidno znanje borilačkih vještina (nije više vrijeme Michael Dudikoffa koji se prvi put susreo sa borilačkim vještinama na snimanju Američkog ninjeJ), samo problem je što se kadrovi nekad prebrzo mijenjaju, ponekad zbunjujući gledaoca tako da ne vidi odredjeni udarac, što samim time umanjava uživanje u punoj kvalitet borbe.

 

Zaboravih reći, da ako je ko očekivao da je ovaj film hommage ninja filmovima 80-ih godina, vara se. Estetikom i stilom prije podsjeća na neku nabrijanu video igricu, tako da, vjerujem da će baš to mnoge razočarati. Ja to, za čudo, nisam vidio kao manu.

 

Kao što rekoh, zadovoljan sam odgledanim materijalom, naravno, moglo je biti i puno bolje ('Ninja' koji je iste godine izašao, puno je bolji u mnogim pogledima) al ajd, nećemo sad cjepidlačiti. Prvenstveno treba uzeti ova dva fillma sa nadom da će biti pokretači novog revivala ninja filmova, i da ćemo u budućnosti još puno naslova ovakve tematike pogledati.

 

by: Gogi the Bastard

10.03.2010.

GOMORRAH

 

Godina izlaska: 2008
Režija: Matteo Garrone
Scenario:
Maurizio Braucci, Ugo Chiti, Gianni Di Gregorio, Matteo Garrone, Massimo Gaudioso i Roberto Saviano
Glumci: Toni Servillo, Gianfelice Imparato, Maria Nazionale, Salvatore Cantalupo, Salvatore Abruzese, Marco Macor, Ciro Petrone, Carmine Paternoster

Film čiju konstrukciju čine žrtve, bez heroja, bez glamura ili nečega sličnog, jedino što preostaje je surovost. Gomorrah je jedan od najboljih filmova koji se bave temom organizovanog kriminala. Zasnovan na romanu Roberta Saviana koji je prodan u preko 3 miliona primjeraka i radi kojeg je sam autor dobio smrtne prijetnje od nekoliko napuljskih „kumova“ i sada ni u wc ne može bez policijske pratnje.

 

Ukratko rečeno film opisuje kriminalne radnje napuljske Camorre, koja predstavlja najveći organizovani kriminalni sindikat Italije. Inače, Camorra je mnogo starija i više rasprostranjena nego neke druge mafijaški uređene kriminalne organizacije Italije, tipa Cosa Nostre i 'Ndranghete. Camorra(prevedeno sistem) je mašina koja pokreče  većinu Talijanskog(i svjetskog) organizovanog kriminala i svega što dolazi uz njega. Toliko o Camorri, a sada nešto više o filmu. Krenimo ispočetka, knjigu koja nema linearan tok radnje scenaristi su pretvorili u pet različitih priča koje se ne preklapaju direktno, ali svaka od njih se dotiče jednog od aspekata Camorrinog socio-ekonomskog dometa: Od moralnih i materijalnih deformacija kroz koje prolazi haute couture krojač Pasquale, koji riskira svoj život za par trenutaka teško zarađenog profesionalnog poštovanja; preko Cire i Marca, dvojice Scarface wannabea osuđenih na propast; Don Cire, kurira propalih očiju koji je zadužen za isplatu „penzija“ porodicama onih koji su poginuli ili su u zatvoru za Camorru, do kvarenje predpubertetskog dječaka Tota koji očajno želi ući u „sistem“ i za kraj ostavljenog italijanskog box-office magneta Toni Servilla koji tumači Franca, specijalistu za rješavanje otrovnog otpada, tu je i njegov mladi protege, Roberto, filmova i savjest samog pisca.



Režiser, Matteo Garrone spaja ove priče umjetničkom osmišljenosću i neizbježnom brutalnošću, dok za muzičku podlogu stavlja napuljsku neomelodičnu muziku. Rezultat toga je žestoka, moderna priča o organizovanoj tiraniji i disorganiziranom ljudskom haosu. Opet ime filma ne predstavlja biblijsku Gomoru, ovdje nema Boga koji će kazniti one koji su griješili, za to je zadužen Garrone koji je kao i sam autor knjige uvidio jednu činjenicu, a to je da su grešnici južne Italije, tačnije grešnici regije Campania(u kojoj se film odvija) razvili jednostavan sistem kažnjavanja, a to je da uništavaju jedni druge, neki to čine redajući leševe, dok drugi hemijski zagađuju zemlju.



Prema režiseru inspiracija za filmovu  epizodičnu strukturu, njegovo praćenje likova kroz svijet „bez da daje ikakav sud o njima“, je stigla direktno iz filma Roberta Rossellinija Paisan. Iako na prvi pogled ne izgleda tako, film u nekoliko scena poziva na neke od klasika talijanske kinematografije(scena spuštanja kipa sveca i scena beskrajne plaže koja biva okupna krvlju nekoliko trenutaka kasnije).



Sam grad Napulj je sastavljen od mnogih podzemnih pećina, starih i modernih tunela, katakombi i sl. koji se nalaze ispod tunela, kao da predstavljaju od strane crva izjedenu socijalnu i ekonomsku jabuku koju je Camorra ostavila iznad tla. Garrone vješto i klaustrofobično prikazuje i spaja oba sistema(podzemni i onaj iznad), stavljajući mnoge scene unutar crnih beskrajnih grotala(kao sceni inicijacije Totoa, koja izgleda tako da mu iz pištolja pucaju u prsa dok on nosi pancir, samim tim ostavljajući modricu metka), isto tako vežući ih za uske prijelazne mostiće prostrte između stanova koji podsjećaju na paukove mreže ispletene oko onih koji su umrli i onih koji će uskoro da umru(dileri i narkomani se skupljaju na jednom spratu dok sprat ispod njih nesmetano prolazi svadba). Još jedna od teritorija gdje Garrone često stavlja radnju su „crijeva“ beskrajnih podzemnih parkinga kroz koje kurir Don Ciro pokušava nesmetano da raspodjeli svoje pošiljke.



Uprkos tom cijelom vizuelnom naglašavanju na pećine, tunele, grobove i grobove u grobovima(od sakrivene prostorije iz koje adolescenti Ciro i Marco kradu oružje, do prostora koji sliči sanduku u kojem se Pasquale noću vozi kako bi radio u kineskoj fabrici odjeće), gotovo svo nasilje i devastacija se dešavaju u po' bijela dana, ograđena zidinama stambenih blokova ili na ivicama beskrajnih pustinja. U jednoj od tih pustinja srećemo Marca i Ciru, koji prvo ispucavaju automatsko oružje obučeni u donje rublje, da bi kasnije svjedočili njihovoj propasti u sličnom pustinjskom okruženju. A, Roberta(već pomenuta filmova savjest) vidimo kako dobija gajbu zemljom otrovanih breskvi(Robertov šef je stručnjak za rješavanje otrovnog otpada), koju baca, a slatkasto pokvarena aroma budi sjećanja na prijašnje plodove kinematografske „bašte zla“ (isušeni voćnjaci Chinatowna, nasmiješena kora narandže u ustima Marlon Branda u Kumu), a u Robertu budi savjest i iznenadno odbijanje Camorrinog stava prema pljačci italijanskog tla i duše. Tekst koji pročitamo po završetku filma nas čini još „optimističnijim“ i ukazuje na to u koje se sve pore Camorra uspjela uvući.

by: Šime
30.08.2009.

BRIDE WORE BLACK

Režija: Francois Truffaut
Scenarij: Francois Truffaut i Jean-Louis Richard
Glumci: Jeanne Moreau, Jean Claude Brialy, Michel Bouquet, Charles Denner, Claude Rich, Daniel Boulanger.

Francois Truffaut je jedan od onih režisera koji su pokrenuli Francuski Novi Val, zajedno sa Jean-Luc Godardom, Eric Rohmerom, Claude Charbolom i Jacques Rivetteom.  Truffaut je bio obožavatelj Alfred Hitchcocka i ovaj film je ustvari homage Hitchcocku i u toj ulozi on savršeno funkcioniše.

Inače njegovi najbolji filmovi (Jules i Jim i 400 udaraca) su lični dok je njegov najslabiji (najgori bi bila prestroga riječ) Fahrenheit 451 (ekranizacija istoimenog romana Ray Bradburya) je takav kakav jeste iz razloga što je radio hollywoodskim govorom. U The Bride Wore Black on postiže ono što nije uspio sa Fahrenheitom, savršenu vezu Francuskog Novog Vala i Hollywooda.

Kao što je već rečeno, Truffaut je bio veliki obožavatelj Hitchcocka i kao takav ga je uspio nagovoriti na 50 sati intervjua, od kojeg je napisao knjigu Hitchcock/Truffaut. U njoj oni raspravljaju svaki film koji je Alfred Hitchcok ikada napravio. Tako da ovaj film zapravo možemo gledati kao Truffautov diplomski rad na temu Hitchcocka.

Glavnu ulogu u filmu igra Jeanne Moreau, udovicu čiji je muž ubijen na stepenicama ispred crkve neposredno nakon vjenčanja. Ogorčena nakon pokušaja samoubistva odlučuje da nađe i ubije pet muškaraca koji su krivi za muževu smrt.

Mnogi elementi viđeni u radovima Hitchcocka su primjetni kroz film, tako npr. njegova navika da lokacije ubaci u samu radnju. Tako se finale Strangers on a Traina odvija u zabavnom parku, a smrtni i krajnji duel na vrtešci unutar parka. Truffaut provlači još neke elemente kroz film kao što je čovjek koji smatra da je nevin po pitanju svoje "optužbe" i scene gdje se najgore grozote dešavaju usred lijepog i sunčanog dana.

No, naravno tu su i stvari koje si Hitchcock ne bi nikako dopustio, kao što je odavanje motivacije glavnog lika gotovo na samom početku. Truffauta više zanima način na koji Jeanne Moreau nego njena motivacija. Isto tako još jedna stvar koju Hitchcock ne bi nikada učinio, režiser nam nikada ne prikaže kako je glavni lik zapravo saznao identite ubica, no to naravno nije tema ovoga jer ovo i nije Hitchcockov film.

by: Šime

30.08.2009.

BRAZIL

Režija: Terry Gilliam

Scenarij: Terry Gilliam, Tom Stoppard i Charles McKeown

Glumci: Jonathan Pryce, Robert De Niro, Katherine Helmond, Ian Holm, Bob Hoskins, Michael Palin...


Sama priča o borbi režisera Terry Gilliama i producenata studija Universala je možda podjednako interesantna koliko i ovaj film. Radnja Brazila posuđuje mnoge elemente Orwellove 1984, no njima se pristupa iz sasvim drugog ugla. Gilliam ga je htio nazvati  1984 i 1/2 po uzoru na Fellinija i njegov 8 i 1/2.


Baš kao i kod Orwella ovdje imamo alternativnu prošlost, sadašnjost i naravno budućnost. Film se dešava u vremenu koje podsjeća na naše, ali u njemu vlada drugačija tehnika, politika itd. Društvom upravlja jedna partija i građani unutar njega vode živote ispunjene paranojom i kontrolom. "Policija misli" vreba iza svakog ugla spremna da provali vrata, prozor, pa čak i plafon kako bi uhvatila prekršitelje zakona.


Heroj Brazila je Sam Lowry (Jonathan Pryce) očajan mali čovjek koji svoje dane provodi radeći za kompjuterom, a povremeno s kolegama vara svoje poslodavce tokom radnog vremena gledajući tv program dok šef ne obraća pažnju. Sam je svjestan svoje nezavidne i bespomoćne situacije, a jedini vid bijega iz jednolikog i totalitarnog društva mu predstavljaju svakodnevne maštarije. U njima je on vitez sa krilima nalik na Ikarova i uz to pokušava da spasi plavu ženu svojih snova od ogromne samurajske figure (homage Kurosawi).


Kroz film Sam upada u spletku koja uključuje plavušu iz snova ovaj put u stvarnom svijetu, najvišeg operatera društva (barem viđenog i spomenutog u filmu) i tajnu skupinu koja se bori protiv totalitarnog društva. Kao što je već rečeno, slično Orwellu samo s drugim pristupom.


Ono što odstupa od Orwella je činjenica da je ovo svijet stvoren od strane Gilliama koji još uz to nije imao finansijsku ograničenost. Tako da za rezultat imamo svijet koji više liči na psihodelične 60-te godine. Kroz film dominiraju specijalni efekti, senzacionalni izgrađeni setovi i pojedina apokaliptična eksplozija.


Vrijedna pohvale je isto tako gluma kako od glavnih protagonista tako i do onih najsitnijih poput Bob Hoskinsa ili Ian Holma. Isto tako nezaboravna kratka pojava Tuttera (Robert De Niro), ilegalnog inžinjera za grijanje koji prkosi vladi tako što vrši popravke umjesto njenih radnika. Sve u svemu gotovo savršen film koji MOŽDA traje duže nego što bi trebao.

 by: Šime

30.08.2009.

MAN BITES DOG

Režija: Remy Belvaux, Andre Bonzel, Benoit Poelvoorde
Scenarij: Remy Belvaux, Andre Bonzel, Benoit Poelvoorde i Vincent Tavier
Glumci: Remy Belvaux, Andre Bonzel, Benoit Poelvoorde...

Man Bites Dog je pseudo-dokumentarac koji prati serijskog ubicu Benoita (Benoit Poelvoorde). Koji pri upaljenim kamerama smireno objašnjava svoje teorije o ubijanju ljudi i naravno načine na koje se rješava tijela, kao što je povećavanje težine tijela kako ono ne bi plutalo rijekom u koju biva bačeno i sl. Zatim prelazi na to da ubija osobu za osobom, na različite načine od davljenja pa sve do metka u glavu, pri svemu tome ne obazirući se na godine, spol i rasu svojih žrtava. Ekipa koja ga snima je non stop prisutna i nesvjesna opasnosti u koju se upušta kao i činjenice da tonu sve dublje u svijet psihoze i kriminala svog glavnog junaka.

Cio film je sniman u stilu dokumentarca crno-bijelom tehnikom, koja uz to izgleda i otrcano. Pseudo-realizam, način na koji je montiran i kamera koja se konstantno trese daju jezovitost filmu. Uz to svi glavni likovi filma koriste svoja prava imena, filmaši Remy i andre, i ubica Benoit.

Benoit posjeduje interesantnu i zabavnu ličnost. Nemilosrdni ubica koji zapravo ima smisla za humor i koji se trudi da ljudima koji ga snimaju ne bude dosadno nijednu sekundu. On voli svoju djevojku i obožava svoju familiju. Pametan i zamišljen daje duge monologe o različitim pogledima na život i smrt, dok u sljedećoj sceni već prosipa nečiji mozak pištoljem ili traži pare u stanovima svojih žrtava.

Problem koji Man Bites Dog istražuje ili pokušava istražiti je koliko su mediji uneseni i umješani u priče koje prenose. Ovdje vidimo kako ekipa ispočetka pomaže Benoitu kada su pitanju sitnice vezane za njegova zlodjela, da bi kasnije sve više postali dio njih.

Jedan od najoštrijih trenutaka filma je kada se Benoit nađe u pucnjavi s još jednom osobom koja se bavi istim "zanatom" kao i on. Nakon što ga likvidira, Benoit i ekipa uoče drugu snimateljsku ekipu koja je bilježila ubistva već mrtvog ubice. Ovakav crni i uvrnuti humor karakteriše Man Bites Dog.

Očito je da film nije za svakog, sa brojnim scenama ubistva i silovanja. Ne postoji vanjski ili unutrašnji dio tijela koji na ovaj ili onaj način nije prikazan u nekom dijelu filma. Benoitovi monolozi, teorije i misli su interesantni i smiješni, isto kao i njegov 1001 način likvidiranja žrtava.

 

by: Šime

27.08.2009.

INTERVJU - JURA HIŽAK

Novi intervju na bloggu. Ovog puta je riječ o autoru filma 'Prekažnjavanje' ( pobjednik ovogodišnjeg Afesta ) i direktor filmskog festivala Trash Festival iz Varaždina, Jura Hižak.

1. OK, mozes li za pocetak reci par rijeci o sebi?
Po struci sam fizičar, oženjen, imam prekrasnog klinca od 2 i pol kojeg sam nazvao Valter (djelomično i zbog legendarnog dijaloga Zenzi dize štat...?), pušač, preferiram pivo u odnosu na vino, proveo sam skoro dvije godine u Trstu na magisteriju i to me ponukalo da shvatim prednosti malog Varaždina. Volim EKV, Azru, Haustor, Pušenje, Partibrejkerse, TBF, Ramba, mrzim Bregovićeve trubače, volim The Cure, Depeche, Alice in Chains, Rammstein i sve što vole mladi od 30 i kusur godina. Trenutno predajem na varaždinskom Veleučilištu.

2. Mislim da mozemo otvoriti ovaj razgovor sa najrecentnijim dogadjajem, odnosno pobjedom tvog filma na Afestu. Mozes li mi reci par rijeci o samom filmu?
Prekažnjavanje je film o uništavanju zlih bankara. To je zabavan akcijski film prepun klišeja i pretjerivanja, na granici parodije. Na prvoj razini to je film o čovjeku kojeg vodi gnjev i koji ne štedi ni jednog bankara, koji ubija i portire i čuvare i uništava svaki i najmanji kotačić bankarskog sustava. Njegovi postupci su naivni i blesavi, čak suicidalni. Na drugoj razini to je film o sukobu gerile i diktatora, zatim o sukobu unutar same gerile (protagonisti gerile su neodlučni hevimetalci), to je također film o izdaji (kad Bob kaže da mu dr.Valentine može ponuditi mnogo više... također biblijski klišej- Bob je Juda). Motivacija svih likova su zlatne motorke, to je kao sveti graal, veoma tipično. Ali dublja motivacija nekih likova je nonkonformizam, možda čast, odbijanje mesa koje nije košer, to je odbijanje da se zaigra u kolu današnjih bankara-mafijaša-političara. George je čovjek koji ne želi prodati festival. Taj festival nije puki xafsinški proizvod, nego ispušni ventil članova udruge Trash, to je umjetničko djelo u stalnom nastajanju, kanal za emocije, razmišljanja, ideje...

Volim razmišljati o ovom filmu kao o rock filmu, jer je zli dr.Valentine zatvorio sve rock klubove, zabranio heavy metal, i uspio uz pomoć lasera članove udruge Trash pretvoriti u zombije-bankare. Re-trashizacija likova u podrumu banke se dešava uz pomoć gitara i pjesme "Thunderstruck" od AC/DC . Dakle latentna poruka filma je da jedini spas pruža rokenrol. I da zlikovci ne vole rokenrol. Da citiram Radakovića, koji je ove godine član žirija našeg festivala: "ovu zemlju su uvijek vodili ljudi koji ne slušaju rokenrol". Ali u 21 st. naši oponenti više ne izgledaju ruralno - oni su postali otkačeni vijećnici, trgovci, bankari, malograđanski oportunisti, kotačići globalnih korporacija. Oni mogu imati gelirane irokeze, martensice ili starke, ali svejedno oni ne shvaćaju da rock predstavlja borbu i čvrsti stav...a ne traperice, akorde i rifove... Film ostavlja prostor za razmišljanje, to mi je jako drago...Ali još draže mi je da su nakon pogledanog filma ljudi veseli. Mnogi kažu da je film proročanski jer smo temu zlih bankara otvorili godinu dana prije recesije...

3. Jesil već prije imao iskustva sa snimanjem filmova?
Imao sam redateljska iskustva. Bez iskustva ne bih mogao ni započeti, a kamoli završiti takav 50-minutni film, sa trideset likova i sa tri paralelne radnje. Još u osnovnoj školi sam osnovao filmsku družinu. Bratići su imali VHS kameru pa smo počeli snimati. Ja sam bio, naravno, redatelj i scenarist. Kasnije smo Martin Keretić i ja radili na još dva filma, ali ih nikad nismo dovršili. Bijeg iz zatvora je npr. film koji se događa u Rumunjskoj, u jednom zatvoru... snimili smo početak i kraj. Fali sredina :) Kad sam počeo studirati, odbacio sam redateljske snove...
Međutim nešto se desilo...Prije 5 godina smo snimili kratki film "Izdaja u Novalji". A to je bilo zaista čudno. Izrodilo se iz zezancije, na moru, bez scenarija. Željko Matkun, moja žena Daša i još jedan frend -snimali smo 12 sati, od 6 poslijepodne do 6 ujutro... Film je amaterski, fakat, ali taj film je u meni probudio davno potisnutu strast.
Odmah nakon toga smo osnovali udrugu Trash i latili se organiziranja festivala. Ali meni to nije bilo dovoljno, htio sam da snimamo. Snimili smo promotivni spot na pjesmu "Streets are inviting us" (pjesma je obrada Crvene Jabuke, mojih ruku djelo, također). To mi je bilo vatreno krštenje, u jednom danu 6 lokacija. Rekao sam-nikad više na takav način. Nakon toga smo odlučili snimati skečeve za dodjelu Zlatnih motorki. To smo svi zajedno režirali, neko više, neko manje, neko jedan skeč, neko dva skeča...stihijski. Pa sljedeće godine još ozbiljnije. Kad smo dovršili spot "Let's go out" (obrada Svi na ples, od Neki to vole vruće) jedan poznanik mi je rekao:"Ovo je najbolji hrvatski spot koji sam ikad vidio". Drugi su mi rekli da taj spot ima filmsku radnju i da bi uz dosnimljene dijaloge mogli imati film. S obzirom da smo taj spot radili 6 mjeseci, rekao sam dečkima iz udruge: "daj idemo napraviti film, kad već snimamo...Onda možemo izvaditi fragmente za dodjelu motorki na festivalu, pa ne moramo posebno snimati skečeve". Tako je krenulo...
U međuvremenu sam snimio i promo-spot za Veleučilište. Dakle, bilo je svega...

4. Druga tema o kojoj bi zelio pricati, a koja je usko povezana i sa samim filmom, je Trash film festival u Varazdinu, gdje si ti jedan od organizatora. Kako ste dosli na ideju da napravite fest?
Evo već sam u prethodnom odgovoru dosta toga objasnio...Nakon Izdaje u Novalji, počela je nova era. Sjećam se da smo bili na pivi i da smo raspravljali o tome da bi organizirali filmski festival. I netko je izvalio "Trash festival", mislim da Prosti ili Kera. To mi se dopalo, pa smo počeli...Prvo smo pokrenuli udrugu, to nam je platforma. Odlučili smo napraviti nešto kao anti-motovun, festival na kojem će sve biti glamurozno i pretjerano. Festival na kojem će amateri imati osjećaj da se nalaze na dodjeli Oskara i da su oni važni. Htjeli smo se izdvojiti iz gomile festivala- biti drugačiji. Kera je pokrenuo web stranicu, napisali smo pravilnik festivala, nagradu smo nazvali Zlatna motorka i otvorili smo natječaj za filmove.
Oko mene i Kere okupilo se desetak prijatelja...Oni su i danas kičma naše organizacije...Svako radi svoj dio posla, sve volonterski. Montažu radi Boro, festivalsku knjižicu prelama Prosti, sponzorima se bave Šipek i Žagar itd. Abo i Denac uvijek grade scenografiju, stalno nešto režu, šarafe...Filmska ekipa je zapravo preslika festivalske ekipe.

5. Kako bi opisao festival nekome ko nije cuo nikada za njega?
Već sam spomenuo sjaj i blještavilo...treba spomenuti i limuzine. Glavna zvijezda k nama uvijek dođe u limuzini ( na naš račun) . Rekao bih da je Trash Film Festival jedan zabavan festival na kojem se prikazuju blesavi filmovi uz koje se publika dobro zabavlja, a nakon projekcija, iza kina se odvijaju koncerti, revije i slično. To je jedini festival u Hrvatskoj na kojem se cijene stravični, akcijski i borilački filmovi. Naglasio bih da ne prikazujemo pretenciozne art filmove...nema onih filmova koji su "jako duboki", a niko ih ne kuži...
 
6. Koji su kriteriji za biranje filma na festivalu?
Prvi kriterij je da film bude:ili smiješan ili zanimljiv ili strašan ili strašno blesav.
Pete mogućnosti nema. Znamo da su kategorije "zanimljivo" i "strašno" subjektivne i relativne, ali cijela umjetnost je relativna. Dok gledamo pristigle filmove, pijuckamo pive. Onda neko veli "koje sranje, vadi to van". Onda neko drugi veli "Čekaj, čekaj...". Ponekad te film iznenadi tek pri kraju. Ponekad se međusobno pogledamo i znamo da film upada u selekciju.
Drugi kriterij je "trud".
Kad vidiš da je netko izgradio svemirski brod ili ima odličnu kung-fu koreografiju, onda takav film cijeniš, jer pokazuje upornost i želju i ljubav prema filmu. To se posebno ističe kod niskobudžetnih filmova. Slika i ton su loši, ali vidiš da su se autori pomučili.
Ta dva kriterija su presudna. Ipak, moram reći da smo postali malo razmaženi. Sama priča nije dovoljna. Sve češće odbijamo filmove u kojima nema osnovnih elemenata filmske režije. Neki autori se jako potrude oko svega, ali film nije dobar jer npr. u točki preokreta gledatelj ne shvaća što se desilo. Naprosto nije snimljen detalj potezanja pištolja. Ili izostane neki važan "total", pa sve postane kaotično. Ili se prekorači "rampa" pa postaneš dezorijentiran. To su fakat osnove i bilo bi dobro da mladi filmaši više pažnje posvete tome, a manje nekakvoj brzoj "guy ritchijevskoj" montaži. Ili fancy uvodnoj špici sa opakom mjuzom.

7. Sta za tebe predstavlja pojam trash u okviru filma?
Da li uopće postoji trash izvan filma? Film je jako kompleksan medij; sadrži sliku, ton, muziku, priču, glumu, scenografiju itd. Filmove je teško raditi jer ti treba dobra ekipa ljudi, treba ti tehnika, kamere, mikrofoni... Često se desi da je sama ideja filma prezahtjevna tj. sam scenarij nadilazi produkcijske uvjete. Ako to ispadne simpatično ili čak smiješno -to je trash. Pogotovo se to očituje u lošoj scenografiji, lošim kostimima, na lošim zombi-maskama, na sklepanim robotima i sl. Glupo je govoriti o visokobudžetnom trashu. Čujemo ponekad- Seagalovi filmovi su trash. E pa nisam baš siguran. Možda on sam jest trashovit, sa svojim vječito istim izrazom lica, možda je čak i scenarij budalast, ali ipak taj film nije trash. Istina, Seagal polako prerasta u trash ikonu, to se mora priznati. Vrijeme će pokazati. Možda o trashu možemo govoriti tek kad neki filmski nedostaci postanu kultni. Kad se pamte, prepričavaju, kad ih ljudi zavole... To objašnjava zašto je tek danas trash postao masovan, tek danas kad smo zasićeni savršenim kompjuterskim animacijama. Danas shvaćamo kako je nekad bilo teško snimati filmove. Gledamo te stare filmove i čudimo se. Ili se smijemo.

8. Tvoj top pet filmova i zasto?
Napravit ću listu filmova koji nisu najbolji, ali su na mene najviše utjecali. Na prvom mjestu – Indiana Jones i tragači za izgubljenim kovčegom. Lucas i Spielberg mi jako puno znače još od malena; oni su, uz Camerona i Scotta, najveći živući majstori akcije. Napravili su najbolje dječje filmove; uz njihove filmove, klinci i sami požele postati redatelji, arheolozi, istraživači....
Na drugom mjestu- Ben Hur. Nikad nitko neće ponoviti nešto slično. Čak i u današnjim produkcijskim okvirima. Taj film je pravo čudo. Ona konjska utrka koja traje pola sata, kaskaderi, tisuće statista u amfiteatru, sudaranje brodova, to je fenomenalno. A tek emocije koje taj film proizvodi. Osveta, gnjev, tragedija, prkos, upornost i pobjeda. To je film o politici koja se umiješala u prijateljstvo, među male ljude. Nisam vjernik, ali svi se mi nadamo da ćemo prebroditi bolesti i nesreće. Svi se nadamo preokretu.
Na trećem mjestu- Iskupljenje u Shawshanku. Taj film mogu gledati bilo kad i na bilo kojem jeziku. Gledao sam ga u Trstu mjesec dana nakon što sam se doselio. Morgan Freeman sinkroniziran na talijanski je jednako uvjerljiv. Opet film o upornosti. Mislim da me ta upornost opsjeda, valjda zato što sam u životu sudjelovao na dosta dugotrajnih projekata. Da bi čovjek položio ispit iz Kvantne fizike mora biti jako uporan. Umjesto ovog filma mogao sam staviti Papillon sa Steve McQuennom...ista stvar.
Četvrti film- Aliens- odnosno drugi dio iz serijala. Taj film jednostavno volim. Odlična filmska ekipa, odlična akcija. Tek sam nedavno shvatio da sam nesvjesno kopirao scenu u kojoj glavna matica repom probode Bishopa s leđa...
Peti na mojoj ljestvici je Noć vještica. Iskonski jeziv film o manijaku koji ubija bez razloga. Mislim da je to najbolji horor svih vremena. A napravljen za 25 somova dolara. Carpenteru skidam kapu do poda. Čovjek je radio i muziku, pa i tu vidim neke paralele između njega i sebe.
Zvao sam ga da dođe u Varaždin, ali nije baš bio zainteresiran...Ali nada umire posljednja, he he...
Sad kad gledam ovu listu filmova, malo sam nezadovoljan. Mislio sam ubaciti Kosu (Hair) i Groundhog day. Kum I i II, Terminatora 2 itd.

9. U ovom pitanju ti ostavljam prostor za samoreklamu i dalje planove, pa podijeli s nama ono sto ti lezi na dusi:)
Sljedeće festivalsko izdanje ćemo posvetiti borilačkom filmu, pa ćemo vjerojatno snimati kratkometražni borilački film. Tome se jako veselim. U prethodnom odgovoru sam izostavio Jackie Chana i Sho Kosugija koji su me u djetinjstvu naveli na puteve ninjutsua i kung fua... Jedno vrijeme sam stvarno bio zaluđen sa šurikenima i katanama. Ali sa dioptrijom „minus osam“ nisam baš mogao razvijati karijeru ninđe. Zato ću to ostvariti na filmu.
Jedva čekam...

 

13.08.2009.

INTERVJU - SANDI MANCE

Poslje duzeg perioda stagnacije, zbog raznih obaveza, a bogami je tu upletene bila i nasa lijenost:), doslo je vrijeme za drugi ekskluzivan intervju na blogu, a radi se o razgovoru sa Sandijem Manceom iz Pozeske ekipe Castrum i autorom filmova 'Krvnik' i za sad, jos uvijek nedovrsenog filma 'Nasty Nancy ' koji je i bio povodo za ovaj intervju.

1. Pozdrav Sandi! Aj da te ne gnjavim pocetnim biografskim pitanjima, da odmah predjemo na stvar. Pricaj mi o svome najnovijem projektu Nasty Nancy.


-Pa pozdrav i tebi!...Ma koga zanima biografija:)
'Nasty Nancy'...uf!Pa 'Nancy' je zapravo u mojoj glavi metafora borbe za ucenicka i studentska prava. Ako ja znam,sta sad meni netko ima dat jedinicu zato sto, ne znam, imam crvenu irokezu, ili zato sto i iz drugih predmeta imam jedan...kuzis? E to je Nasty Nancy! Po toj sabloni je i nastala kratka prica, koja govori o srednjoj skoli, gdje se ocjene zaraduju sexom,a posto Nancy odbije sex sa profesorom, iz finalnog ispita dobije jedinicu te krece u osvetnicki, krvavi pohod! Ta prica se kasnije pretvorila u scenarij. A realizacija samog projekta? Hm...to ti u 'Castrum film-u' funkcionira nekako ovako: ja konstantno nesto pisem,sve ideje uvjek stavljam na papir!Tako da vec sada u ladici imam 20-ak scenarija i konstantno pisem nove...e sad usli smo u taj film i to snimanje i sve...onda kada odlucimo da cemo snimati nesto,prvo prikupimo pare,obidemo sponzore i kad vidimo koliki nam je budget onda pregledamo sve scenarije i vidimo koju pricu bi najbolje mogli realizirati s tim novcima...eto tako je ove godine na red dosla NN.

2. Koliko sam vidio iz fotografija i teasera, film izgleda super, a Lakobrija je odradio svoj posao majstorski, kao i uvijek. Kako je doslo do saradnje sa njim i da li si ti zadovoljan izgledom gore efekata?

-Pa ja sam zapravo Mikija kontaktirao u vezi nekih savjeta oko izrade efekata,jer sam primarno mislio sam raditi efekte.Tako smo malo,jedno mjesec dana tipkali...uhvatili se na istoj valnoj duljini,njemu su se jako svidjele moje ideje i Miki iz vedra neba predlozi da on dode to odraditi...Kazem ja njemu...cuj nemam ja para da ja tebe platim,a on se stvarno pokazao Car(s velikim C)i ja sam njemu rekao koliki nam je budget, dogovorio se s njim oko honorara i dosao on!Ma koliko sam 'radio' s njim, vidi se da covjek stvarno cijelim srcem voli svoj posao!...puno stvari mi je pokazao,puno me naucio...a izgled gore efekata...to je premasilo sva ocekivanja (najbolje stvari nisam prikazao u teaseru)vidjet cete...krvi do jaja!!:)

3. Kada bi trebao biti gotov film?


-Pa mi Castrumasi imamo vec pomalo 'tradiciju' da za halloween odrzimo premjeru u pozeskom kazalistu.Tako je i 'krvnik' napunio dvoranu,a kasnije uvjek organiziramo neki koncert u lokalnoj nam birtiji...to bude prigodno i ljudi su zainteresirani...tako da odgovor je...svakako mora biti gotov do noci vjestica!

4. Reci mi nesto o tvom, ako se ne varam, prvom, filmu Krvnik.


-Uuuuu...'Krvnik' je treci moj film:)...samo sto su prva dva bila toliko losa da nisu uspjela probiti zid prema nekoj siroj publici...ali cuj tako se krece:)
Krvnik je zapravo bio nas neki prvi 'pravi' izlet u film...filmovi prije krvnika bili su za mene 'vjezba', a krvnik je bio...kao neka finalna vjezba:)
Krvnik je cak i dobro snimljen, ali ima po meni nekako 'preobicnu' pricu...Nakon sto smo ga snimili, prvo smo ga 'izmesarili' u raznim losim programima i upropastili cjelokupan film...to su nam mnogi ljudi zamjerili...a krvnik je sada smontiran nanovo...od temelja, dodan je CGI(gdje je potreban), neke scene su izbacene, neke dodane...tako da je krvnik sada potpuno novi film!Nadam se da ce uci u program trash film festivala, pa ce ljudi imati prilike vidjeti tu novu verziju.
Ali sve u svemu...nama je film prvenstveno dobra zabava.Kad smo snimali krvnika...pa to je bas bila ljubav prema filmu!Kad smo pili jednom sa hrvatskim redateljem Milicem i kad smo mu pricali kako je krvnik sniman...covjek nije mogao vjerovati!Npr.finalna kaskaderska vatrena vratolomija...nema tu nikakvih gelova,aparata za gasenje...nema se novaca!!I nista ja obukao krvnikov kostim i rekao ekipi da me zalije benzinom i zapali! ( a sad nek se jave oni koji nemaju volje za snimanje filma zbog ogranicenih sredstava:), prim.ur. )...to se brate tako snima kada zelis neku scenu a nemas para!!
Tako da...to je krvnik!Znam ja da je ispao trash i jeftino i da se ne moze mjeriti sa NN,ali kad se sjetim sto smo mi sve snimili za '5 kuna'...ja sam na krvnika jako ponosan!

5. Je li Krvnik gostovao do sad na festivalima?

-Nije!I to mi je jako zao!Mislim da ce gostovati samo na TFF-u i to je to!Trebao je ici kod vas na A-fest,ali posta je nesto sjebala(a to im nije prvi put)...krvnik kao da je uklet kod tih postara...kad se samo sjetim da smo 'horrorhr-u' slali dvd jedno 3 puta...strasno!

6. Da li si pohadjao neke radionice/skolu vezanu za film ili je tvoje znanje cisto 'terensko'?


-Nisam ja nikada pohadao neku 'filmsku skolu' niti neki tecaj...osim sto sam preko neta pogledao 'skolu za filmmakere' Roberta Rodrigeza...Ma to ti je ono kad te film zanima, onda svaki dvd pogledas 2(ili vise) puta:)...prvi put opustis mozak da se mozes uziviti u film,a onda gledas ponovo,ali sad gledas kameru,rasvjetu...i tako sam zapravo 'naucio'.Sjecam se kad sam bio klinac onda su svi drugi klinci gledali crtice 'princ Valiant' i 'nindza kornjace'...a ja sam kuci iz videoteke donosio 'ralje' i 'monstrume cupavce':)...film me bas zanima ono...od malih nogu, posebice horror.
A 'terensko' znanje...mislim da je takvo znanje puno bitnije od teorijskog.I mislim da je jedno prebogato iskustvo kada u film udes sa potpunog dna,kada se penjes prema vrhu, stepenicu po stepenicu...Ali na tim stepenicama nisi sam,jer ima jos brdo ljudi koji se penju istim tim stepenicama i onda na tom putu upoznas brdo ljudi,steknes prijateljstva...

7. Primijetio sam da ti filmovi vrve od raznoraznih hommagea exploartacijskoj kinematografiji, i ne samo, pa bih te zamolio da mi navedes koji je tvoj pet explo filmova i zasto?

-Ma ne samo exploartacijskoj...ima tu svega!Jako mi je interesantno pretjerivanje!      Pretjerivanje u bilo cemu!To mi vizualno fantasticno izgleda...znas ono netko si odsjece prst, a ono sprica majke ti...zivile prskalice za travu:)!!Film bi trebao biti put u jedan LSD svijet,u svijet gdje je sve moguce, a onda bas i nisam zadovoljan kad se netko trudi scenu prikazati sto realnijom i dati racionalno objasnjenje zasto Batman leti...to guši imaginaciju!Sam si zelim dati to objasnjenje:)A konkretno explo filmovi su mi interesantni jer se neznam...mozda zvuci glupo...poistovjecujem s njima...znas ono 'nema se novaca pa cemo vrtit jednu vrpcu svuda dok ne izgori ili ne pukne,ili cemo uzeti iz skladista neku staru pa preko nje presnimiti-ode kvaliteta slike al'jebiga nemamo novaca za novu...'tako i ja radim...znam da je danas tehnologija takva da svatko moze snimiti film vrhunske slike itd...ali mi u principu tako funkcioniramo u nekim drugim stvarima (npr.paljenje u krvniku)...


8. Izmedju Krvnika i Nasty Nancy, bar koliko se vidi iz trailera, vidi se ogroman pomak.

-Da!Vidi se ogroman pomak i to je ono sto me veseli.Rekli su nam ljudi da nam je svaki novi film za 100% bolji.Je zato sto sa svakim 'odradenim' filmom smo pametniji i bolji!Tako da znamo znanje za slijedeci!To je upravo ona vaznost terenskog znanja o kojem sam govorio.Vidjet cete nagodinu koliko ce biti pomaka od NN na bolje!Gledam gdje smo bili prije 2 godine,a gdje smo sad...gdje cemo biti za jos 2?!

9. Zavrsiti Nasty Nancy i sto dalje? Koji su planovi za buducnost?


-Rad,rad i rad...uistinu mi je zao sto su neki hrvatski filmasi prestali sa radom...nadam se da je to privremeno!Upornost i rad se isplate!Kao sto sam i rekao svakim novim filmom sve smo bolji i nemamo namjeru stati!Zelim da kroz nekih 2-3 godine isplivamo na povrsinu i da siromasna hrvatska kinematografija konacno dobije jedan profi horror film!Srbija je vec krenula, mislim da je vrijeme da Bosna i Hrvatska pocnu pratiti tempo!Tako da to su filmski planovi...takoder pisem i jednu knjigu(evo ti exkluziva:))...horror naravo:)...koja ce biti drugacija od svega do sada videnog i koja bi mogla podignuti puno prasine...ali o tome neki drugi put!

Eto drago mi je da smo malo popricali i nadam se da ce NN ohrabriti i druge ljude da uzmu kameru u ruke i pokazu nam sto im se mota po glavi!Jer krajnje je vrijeme da se vise i kod nas izrodi taj horror zanr! Pozdrav!

 P.S. Ovdje mozete pogledati teaser: http://www.youtube.com/watch?v=qFhnFnmgMLk

Momci zbog nje gube glavu Zapteljalo mi se crijevo Wizard of gore - Miroslav Lakobrija Evo sta bude kad se previse izgori nma suncu
03.08.2009.

Zavrsen Afest

Nismo dugo pisali, kako smo bili zauzeti organizacijom Afesta, festivala amaterskog, trash i art filma u Tuzli, koji se odrzavao u Kuci PLamena MIra. Tri dana, koliko je trajao festival, nije bilo dovoljno da prikaze sve filmove koje smo dobili, tako da je neka selekcija morala postojati, na zalost. Izabrano je 25 filmova, od kojih je ziri za najboljeg izabrao film 'Prekazanjavanje' Varaždinskog autora Jurice HIžaka. Cestitamo!
Takodjer, specijalnu priznanje je dobio italijanski film Orchestra Artigianale, kojeg je radilo vise autora. Ispod se nalazi obrazlozenje zirija zbog cega jsu ovi filmovi nagradjeni:

' Afest pripada mladim ljudima koji grade ovaj festival i profiliraju njegov sadržaj: ovo je bila polazna tačka od koje je žiri krenuo sa svojim radom. Žiri cijeni napor mladih autora okupljenih oko festivala koji razvija filmsku kulturu u svojoj lokalnoj zajednici.
Imajući ovo u vidu, žiri je donio sljedeću odluku:
Zbog extremno dobre upotrebe različitistih filmskih sredstava ( slika, zvuk, montaža ), a to je za rezultat imalo izuzetno kinemtografsko ostvarenje katke forme, žiri daje specijalno priznanje italijanskom filmu 'Orchestra Artigianale'.
Zbog dosljednog filmskog postupka unutar trash žanra i estetike, originalnog pristupa priči filma o odnosu nezavisnog filmskog festivala i korporativnog društva, a koristeći ironijski i parodijski jezik samog žanra, nagrada za najbolji film ide autoru Jurici Hižaku za film 'Prekažnjavanje'.'

 

Žiri:

 

Guy Borlee ( Cineteca di Bologna )

Matilde Callari Galli ( Universita di Bologna )

Jasmin Durakovic, reditelj

 

Za par dana možete očekivati intervju sa pobjednikom festivala Juricom Hižakom, a bitno je reći da če nagradjeni filmovi biti puštani na Bolognskom Festivalu Filma Officinema. Uskoro Više informacija oko toga.

Hvala svima koji su poslali filmove i nadajmo se da ćemo iduće godine moći napraviti puno kvalitetniji dogadjaj i ughostiti u svome gradu autore filmova.
04.06.2009.

ROKUGATSU NO HEBI aka A SNAKE OF JUNE

Godina izlaska: 2002

Režija: Shinya Tsukamoto

Scenario: Shinya Tsukamoto

Glumci: Asuka Kurosawa, Yuji Koutari, Shinya Tsukamoto…

 Rinko Tatsumi je mlada i lijepa žena koja radi kao socijalni savjetnik na telefonskim linijama, a živi u sterilnom braku bez strasti i komunikacije sa puno starijim mužem. Sve dok jednog dana, msteriozni čovjek kojem je prethodno spasila život preko telefona, odgovorivši ga od samoubistva, počinje je ucjenjivati fotografijama njenog masturbiranja te od nje počne tražiti sve explicitnije stvari...

 RECENZIJA

Minimalistička priča ( ogoljena maltene do granica sinopsisa ) o ženi koja tek kroz egzibicionizam otkriva svoje skrivene strasti i pronalazi opet način kako da nadje zajedničku crtu sa svojim mužem je mnogostruko nagradjena, koja je uz Tetsua, možda i najvažnii film genijalnog Shinya Tsukamote koji mu je otvorio put prema zapadu. Potpisujući maltene sve najvažnije poslove u filmu, od režije, scenarija pa preko direktora fotografije, Tsukamoto je kroz svoju kontrolu uspio napraviti film koji gledaoca pogadja ravno medju oči, svojim laganim tempom koji se polagano pretvara u exploziju strasti, režijom koja je na početku, poput samih glumaca u filmu hladna, polagana, nesigurna, da bi na kraju prerasla u potpuno divlji, nekontrolisani ritam bujice senzualnosti i oslobadjanja. Takokodjer,Tsukamoto je lomljenjem filma apsurdnim i shizofrenim kadrovima uspio metamorfozirati i besmisao i apsurdnost života običnog čovjeka u gradu, koji u individui ubija sve, od ličnih unutrašnjih poriva, pa sve do njega samog. Kiša koja pada kroz čitav film, ne daje, kako bste možda pomislili, prizvuk tuge ili melanholije filmu, prije bi se moglo reći da doprinosi senzualnosti ovog odličnog djela. 

 

Gogi the Bastard

01.06.2009.

RIKI-OH: THE STORY OF RICKY

Godina izlaska: 1991

Režija: Ngai Kai Lam

Pisci: Tetsuya Saruwatari ( manga predložak ), Ngai Kai Lam ( scenario )

Glumci: Siu-Wong Fan, Mei Shen Fan, Ka-Kui Ho...

SPOILER:

Ricky je mladić ogromne snage, majstor kung fua, kojeg zatvore u futuristicki zatvor zbog toga sto je ubio šefa Trijada, krivca za smrt njegove djevojke. U zatvoru se nalazi na meti ubojite bande, ali i korumpiranog upravnika zatvora, koji se bavi i raspačavanjem heroina.

 RECENZIJA:

Ne sjećam se kada sam zadnji put gledao ovako sumanut film! Iako sam vec čuo dosta o njemu, ipak ovolika količina krvi i ludila me iznenadila. Film je na nekim stranicama opisan kao Brain Dead meets martial arts, sto zapravo i nije daleko od istine. Splatter i groteska su u ovom filmu dignuti na najviši mogući nivo, od komadanja golim šakama protivničkog tijela, izbijanja očiju običnim šamarom u potiljak, vadjenja sopstvenih crijeva da bi poslužila kao oružje.... Oni koji su pratili stripovski predlozak Hokuto no ken, a kasnije i crtanu seriju, ovo će se uciniti poznatim, jer je i ovdje kung fu kao borilacka vjestina dovedena do krajnjih, apsurdnih granica. I sami likovi su nevjerovatno zabavni kao pojave, tako imamo pomoćnika upravnika zatvora koji nosi kuku umjesto ruke, a umjesto jednog oka ima stakleno u kojem drži karamele; ili ogromnog, debelog negativca koji bali iz usta, i placen je da za 30 kg riže da ubije Rickya, pa do samog upravnika zatvora, koji se na kraju pretvara u ogromno ljudoliko biće, koje me pomalo podsjetilo na glumca Mathew Mcgregorija, legendarnog 'giganta' iz mnogih filmova i serija. Uglavnom, nasilje ( a i sve ostalo u filmu ), koliko god bilo izraženo, ipak je toliko karikirano da je vise zabavno nego šokantno ( bas kao i Brain Dead ).

Film čitavo vrijeme balansira izmedju ozbilje i totalnog trasha, pa tako imamo futuristički zatvor koji je zapravo obična skola sa rešetkama, a i svi zatvorenici se mogu slobodno kretati po njemu iako je to ustanova maximalne sigurnosti,ili npr. preludi trening na groblju kada njegov ujak-trener baca na njega kamene spomen-ploče da ga ojača...

Koreografija borbi, na zalost, nije na visokom nivou, sto me razočaralo, uzimajuci u obzir da je film izdao Golden Harvest, koji je do sad producirao mnoge legendarne HK kung fu i akcione filmove, kao sto su Police Story, Fist of fury, One armed boxer...

U isto vrijeme nevjerovatno brutalan i blesavo smiješan, mix odličnog 'gorea' i jeftine scenografije, film je 'pod must' za svakog ljubitelja 'pomaknute kinemtografije'. 

 

Gogi the Bastard


Ricky Zovu me Gricko i ja jedem tudju veceru Mighty negativac Zagrljeni... more se pjeni, j.. se meni... Ready? Fight! Ubber negativac Trening
26.05.2009.

DUNYAYI KURTARAN ADAM A.K.A. TURKISH STAR WARS

Godina izlaska: 1982

Režija: Cetin Inanc

Scenario: Cuneyt Arkin

Glumci: Cuneyt Arkin, Aytekkin Akkaya, Fusun Ucar...


'Jednom davno, u dalekoj dalekoj galaksiji... '

Ups, pogresan film. Ali kako drugacije poceti recenziju jednog od najljudjih i najsmjesnijih parodija/posveta Star Warsu ikad? Film u kojem svaka pojedina scena vas tjera na vristanje od smjeha, da li zbog uzasno lose izmontiranih i ubacenih kadrova iz gorenavedenog George Lucasovog remek-djela ( npr. ne znam ni kako ni zasto, ali planeta Zemlja i Zvijezda smrti ovdje nemaju okrugli nego ovalni oblik, valjda da gledaoci ne bi primjetili da je pokradeno iz Ratova Zvijezda :)), preko nevjerovatnog treninga na kojem cete trljati oci i pitati se da li halucinirate pa sve do ultrastupidnih maski vjerovatno pokradenih sa obliznjeg djecjeg maskenbala. Ali, krenimo ispocetka.

Jednom davno, u dalekoj dalekoj galaksiji... Ma ne taj pocetak. Aha, u redu. 80-ih godina, Turska je imala mnogo problema sa distribucijom stranih, pretezno americkih hitova u svojoj zemlji, tako da su oni sami snimali filmove koji su bili direktne kopije blockbustera kao sto su Spiderman, Egzorcist, Talicni Tom, Superman itd. Dunyaki kurtara adam, iliti Turski ratovi zvijezda je bio mozda najpoznatiji primjer ovakvih hommagea ( fanovi doticnih filmova bi prije rekli bogohuljenje ). O cemu se tu zapravo radi? Prica je, kao sto ste mogli pretpostaviti, preglupa, i pocinje sa jednom od najsmjesnijih naracija koje sam cuo u zivotu. Da vam ne bi pokvario dozivljaj gledanja necu prepricavati pricu, tako da cu samo jos spomenuti neke stvari koje su me u filmu najvise zabavile ( iako je takvih stvari napretek :)). Odakle samo poceti? Kostimi su, kao sto sam vec napomenuo, blago receno uzasni, cudovista su bolesno smijesna, npr. kosturi, odnosno ljudi obuceni o neke crne kostime sa nacrtanim kostima na njima, kinez koji zapravo nije kinez nego neki, vjerovatno turcin koji je stavio uzasno losu gumenu masku kineza na glavu, onda neka cudovista koja su mjesavina Chewbacke i lutaka iz Muppet Showa. A tek same borbe...  Murat ( Cuneyt Arkin, jedna od najvecih zvijezda turskog pop filma ) skace po pet metara u zrak, jednim potezom otkida glave, ruke i noge mrskim neprijateljima, nabije kamen od stijenu pri cemu taj isti kamen explodira, stavlja ruke u topljeno zlato i vadi ih a na njima zlatne rukavice od kojih postaje nepobjediv... Montaza u filmu je na razini kvalitete svega ostalog u filmu, znaci, ocajno je losa, tako da vecinu vremena ne znate ni ko pije ni ko placa ni sta se zapravo desava na ekranu. Zvukovi u filmu ( glasanje cudovista, explozije pucnjevi itd. )  su takodjer urnebesni, i stvarno ne bih znao s cime da ih poredim, samo cu reci da jos vise dosprinose opstem haosu na ekranu. Jedino sto bi se moglo pohvaliti u filmu je soundtrack, koji opet, nije originalan, nego pokraden iz raznih klasika, izmedju ostalog ( pogodili ste ) Ratova zvijezda i Indijane Jones. :)

Sad, ja bih ovaj film definitvno svrstao u kategoriju onih uradaka koji su toliko losi da su dobri, i moram reci da ne znam kad sam se zadnji put toliko smijao nego kada sam gledao ovo cudo tako da svakako preporucujem ovaj film svakome ko pati od depresije, jer ce mu uljepsati dan:)

by: Gogi the Bastard


Stariji postovi

Movie Holocaust
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930